30   .  A2.    
 


    .

30       ,           ,   .    ,    A2    ,     .    ,        .           .

    , 1015  .      ,   -   ,    .





 

30   .  A2.    








30   

 A2.    






Kako citati ovu knjigu /    


Ova knjiga ima trideset prica  po jednu za svako vece u mesecu. Ona je za ljude koji vec malo znaju srpski. Sada zele da citaju prave price. Bez vezbi, bez tabela. Samo price: o izgubljenom koferu, o pokvarenom aparatu za kafu, o dvoje ljudi sa istim imenom i samo jednom sobom u pansionu.

           .   ,           .  ,  .  :   ,  ,              .

Srpski u ovoj knjizi je jednostavan, ali prirodan. Ljudi u pricama govore kao pravi ljudi. Pricaju ?ta su radili juce i ?ta ce raditi sutra. Ponekad gre?e. I vi cete gre?iti  i to je sasvim normalno.

    ,  .     . ,        .   .         .

Svaka prica je u knjizi data dva puta. Prvo procitate jedan pasus na srpskom, a onda isti pasus na ruskom. Ruski tekst nije prevod rec po rec. On prica istu pricu prirodnim ruskim jezikom. Prvo procitajte srpski tekst i poku?ajte da razumete ?to vi?e mozete. Nemojte da stajete kod svake nove reci. Cesto cete je razumeti iz same price. Onda procitajte ruski tekst i proverite se.

     .     -,     -.      .        .     .              .       .

Srpski u ovoj knjizi pisan je latinicom i ekavicom  kao ?to se najce?ce pi?e i govori u Beogradu i Novom Sadu. Pazite na lazne prijatelje: reci koje lice na ruske, ali znace ne?to drugo. Zlato moze da bude i ljubazna rec za coveka, pozori?te nije sramota, nego teatar, a slovo nije rec, nego jedno slovo abecede.

                    -.     ,   ,   .        ,     ,  ,     ,  .

Posle svake price naci cete kratak spisak: Nove reci. Tamo su najvaznije reci iz price, sa prevodom. Kod glagola cesto pi?e i primer iz teksta.

        .          .       .

Jedna prica traje oko deset minuta. Citajte jednu svako vece, ili dve vikendom, ili jednu dva puta. I obratite paznju na prvu i poslednju pricu: one idu zajedno. Na kraju knjige razumecete za?to.

      .     ,     ,   .        :  .      .






VECE 1





Vecernji kurs


Zovem se Nadja. Imam trideset cetiri godine, i pre tri meseca sam se sa muzem Mi?om preselila iz Rusije u Beograd. Mi?a je ovde na?ao posao u velikoj firmi. Ja nisam na?la posao. Na?la sam mnogo ki?e i mnogo srpskog jezika. Ali ga nisam razumela.

  .    ,             .       .    .        .     .

Pre selidbe sam pola godine ucila srpski preko aplikacije. Znala sam padeze. Znala sam sve glagole  dobro, skoro sve. Mislila sam da ce biti lako, jer su ruski i srpski slicni. Ali u pekari na na?em uglu prodavacica mi je svakog jutra govorila: Jo? ne?to, zlato? A ja sam samo stajala i sme?ila se. Zlato? Za?to sam ja zlato?

       .   .     ,  .  ,   :     .            :  -, ?      . ? ?   ?

Treba ti kurs, rekao je Mi?a jedne veceri. Sa pravim ljudima. Ne samo aplikacije na telefonu.

   ,     .    .      .

Prestara sam za kurs, rekla sam.

     ,   .

Ima? trideset cetiri godine, nasmejao se on. To nije starost. To su idealne godine.

   ,   .    .   .

I tako sam jednog ki?nog utorka u oktobru sela u tramvaj i krenula u ?kolu srpskog jezika za strance. U Beogradu ima nekoliko takvih ?kola. Tamo odrasli ljudi uvece uce jezik  posle posla, posle dece, posle dugog dana. Moj kurs je pocinjao u sedam. Iza?la sam iz kuce vec u ?est, jer sam se bojala. Naravno, ipak sam se izgubila.

                  .     .         ,  ,   .     .       ,   .  ,   .

Tri puta sam pro?la istom ulicom gore-dole. ?kola je bila u staroj zgradi na Dorcolu, izmedu kafica i frizerskog salona, a tabla na vratima je bila sasvim mala. Kad sam je konacno na?la, bilo je sedam i deset. Kosa mi je bila mokra, cipele su mi bile mokre, a srce mi je jako brzo kucalo.

           .       ,    ,       .     ,    .  ,  ,     .

Ucionica je bila na drugom spratu. Tiho sam otvorila vrata. Osam ljudi je sedelo oko velikog stola, a pored table je stajao visok covek sa sedom bradom. Svi su se okrenuli i pogledali me.

    .    .      ,         .      .

Dobro vece! Udite, udite, rekao je covek. Nema problema, tek smo poceli. Ja sam Zoran Lazic, va? profesor. Sedite gde god zelite.

  ! , ,   .   ,   .   ,  .   .

Videla sam slobodnu stolicu pored prozora i sela. Onda se u ucionicu vratio mladic kovrdzave kose. Pogledao me je velikim, tuznim ocima.

       .         .       .

Izvinite, rekao je. To je moja stolica. Samo sam oti?ao po vodu.

 ,   .    .     .

Podigao je plasticnu ca?u. Lice mi je postalo vruce i crveno. Ustala sam tako brzo da mi je torba pala na pod. Olovke i telefon su se razleteli na sve strane. Neko se nasmejao  ne zlobno, ali se nasmejao.

   .       .    ,     .       . -    ,  .

Nema veze, nema veze, rekao je mladic i pomogao mi da skupim olovke. Evo jo? jedne stolice, pored mene. Ja sam Lukas. Iz Brazila.

  ,  ,         .    ,   .  .  .

Nadja, rekla sam. Iz Rusije. Glas mi je bio sasvim tih.

 ,   .   .       .

Profesor Lazic je pljesnuo rukama. Dakle! Pocinjemo sa imenima. Recite, molim vas, kako se zovete i odakle ste. A onda spelujte svoje ime, slovo po slovo. Ko zeli da pocne?

    .  !   . , ,      .       .   ?

Niko nije zeleo da pocne. Profesor Lazic se nasme?io i pokazao na zenu kratke plave kose. Imala je oko cetrdeset godina i svesku punu ?arenih nalepnica.

   .           .    ,     ,    .

Zovem se Kasja, rekla je. Iz Poljske sam. Zivim u Beograd ?est godina. Zastala je. Ne. U Beogradu. Lokativ!

   ,   .    .   u Beograd  .   .  . U Beogradu.  !

Odlicno, rekao je profesor Lazic. A slovo po slovo?

 ,    .    ?

K-A-S-J-A, rekla je Kasja i nasmejala se. ?est godina u Srbiji, a ja i dalje zaboravljam lokativ!

 K-A-S-J-A,     .              !

Posle nje je do?ao na red stariji Japanac u veoma urednom sakou. Zvao se Hiro. Bio je inzenjer, sada u penziji, a njegova cerka je zivela u Beogradu sa muzem Srbinom. Zelim da pricam sa unukom, rekao je polako. On ima cetiri godine. Njegov srpski je bolji od mog srpskog.

       .   .   ,   ,        -.      ,    .   .   ,   .

Svi su se nasmejali, a nasme?io se i Hiro. Onda je na red do?ao Lukas. Govorio je brzo, a ruke su mu stalno bile u pokretu. Imao je dvadeset pet godina, radio je u kuhinji jednog restorana i voleo je fudbal, muziku i  tu je namignuo  beogradsku ki?u. U Sao Paulu je uvek vruce. Ovde konacno mogu da nosim dzemper!

 ,    .    .       .    ,        ,         .   -  .       !

Onda su svi pogledali mene.

    .

Znala sam reci. Vezbala sam ih u tramvaju. Zovem se Nadja. Iz Rusije sam. Sasvim jednostavno. Ali odjednom su mi se usta osu?ila, a moje ime je zvucalo tiho i cudno.

  .     .   .   .  .     ,       .

A slovo po slovo?, ljubazno je pitao profesor Lazic.

   ?     .

N, rekla sam. A. D... I onda je do?lo poslednje slovo. U mojoj glavi to nije bilo srpsko slovo. Bilo je rusko: ߓ. I glasno sam rekla: Ja!

 N,   .  A. D...        .         .   : ߻.    :  !

Profesor Lazic me je ljubazno pogledao. Da, vi, rekao je. Znamo da ste vi. A koje je poslednje slovo?

     .  , ,   .   ,   .    ?

Ne, rekla sam. Ja!

 ,   .  !

Da... vi. Ali koje slovo?

 ... .   ?

Lukas se zakikotao. Onda Kasja. Onda ja. Na ruskom je ߓ jedno slovo, a na srpskom je ja rec  ista rec kao na ruskom. Objasnila sam to, i uskoro se smejala cela ucionica. Profesor Lazic je napisao moje ime na tabli velikim plavim slovima: N-A-D-J-A. J i A, rekao je. Na srpskom su to dva slova. Ali va?e ߑ mi se vi?e svida.

 .  .  . - ߻    ,  - ja   ,    ,   -.   ,     .          : N-A-D-J-A.  J  A,   .  -   .   ߻   .

Sledecih sat vremena smo razgovarali u parovima. Ja sam razgovarala sa Kasjom o omiljenoj hrani. Ona je pricala o maminim pirogama  tako se u Poljskoj zovu punjene knedle  a ja o bakinim pelmenima. To je isto!, rekla je Kasja. Skoro isto, rekla sam ja. To je bio moj prvi pravi razgovor na srpskom u Beogradu  i bio je o pelmenima.

     .       .           ,      .      !   .      ,   .       -        .

Svi su gre?ili. Lukas je cetiri puta rekao jedan kafa. Hiro je o svojoj zeni govorio on, a o unuku ona. Kasja je opet zaboravila lokativ. I nije se desilo ni?ta stra?no. Nikome nije bilo neprijatno. Polako mi se srce smirilo.

 .     jedan kafa.         .      .     .    .    .

U devet je profesor Lazic ustao. Jo? ne?to, rekao je. Domaci zadatak. Ali ne za sledecu nedelju. Ovaj domaci je za ceo kurs.

    .    ,   .   .     .     .

Svi su uzdahnuli.

  .

Na? kurs traje deset nedelja, rekao je. Na poslednjem casu svako od vas ce ispricati jednu pricu. Pravu pricu iz svog zivota. Pet minuta. Na srpskom. Bez papira.

     ,   .         .     .  . -.  .

Pet minuta! Nisam mogla ni svoje ime da spelujem. Kako cu da pricam pet minuta?

 !       .      ?

Ne bojte se, rekao je profesor Lazic i pogledao me. Deset nedelja je dugo. Uspecete.

  ,        .      .  .

Napolju je i dalje padala ki?a. Lukas je otvorio veliki ki?obran i otpratio me do stanice. Vidimo se sledeceg utorka, Nadja, rekao je. I nemoj da mi uzme? stolicu!

     .         .    , ,   .      !

Nasmejala sam se. Bio je to pravi smeh, prvi te veceri.

 . -     .

U tramvaju sam gledala mracne, mokre ulice Beograda. Deset nedelja. Jedna prica. Pet minuta na srpskom. Nisam imala pojma kakva bi to prica mogla da bude. Ali prvi put posle tri meseca zelela sam to da saznam.

        .  .  .   -.    ,     .         .

Nove reci /  

zlato ;  : , 

izgubiti se (izgubila sam se) , 

tabla ; () 

sprat (na drugom spratu)  (  :    prizemlje)

spelovati (spelujte svoje ime)   

u penziji  

uredan, uredna 

doci na red (do?ao je na red)   ,  

namignuti 

zakikotati se 

domaci (zadatak)  

bez papira  




VECE 2





  .


   .

   ,     (https://www.litres.ru/book/aleksandra-panfilova/30-vecherov-s-serbskim-uroven-a2-dvuiazychnye-rasskaz-74644182/)  .

      Visa, MasterCard, Maestro,    ,   ,     ,  PayPal, WebMoney, ., QIWI ,       .


