Stres I Trauma U Vrijeme Pandemije

Stres i trauma

tijekom pandemije

Juan Moisés de la Serna

Paul Valent

Prevela Bojana Srhoj

Editorial Tektime

2021

“Stres i trauma tijekom pandemije”

Autori: Juan Moisés de la Serna & Paul Valent

Prevela Bojana Srhoj

1. izdanje: siječanj 2021.

© Juan Moisés de la Serna, 2021.

© Tektime Editions, 2021.

Sva prava pridržana

Distribuira Tektime

https://www.traduzionelibri.it

Potpuna ili djelomična reprodukcija ove knjige, uključivanje u računalni sustav, prijenos u bilo kojem obliku i na bilo koji način, bilo elektroničkim, mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili na drugi način, nije dopušteno bez prethodnog dopuštenja i pisanog dopuštenja urednika. Kršenje ovih prava može predstavljati kazneno djelo protiv intelektualnog vlasništva (članak 270. i naknadni članci Kaznenog zakona).

Kontaktirajte CEDRO (Španjolski centar za prava reprografije) ako trebate napraviti fotokopiju ili skenirati bilo koji dio ovog rada. Možete kontaktirati CEDRO putem web adrese www.conlicencia.com ili na telefon: 91-702-19-70 /93 272 04 47.

O autorima:

Paul Valent

Paul Valent rođen je u Bratislavi u Slovačkoj, 1938. godine. On i njegovi roditelji preživjeli su holokaust u Mađarskoj. Obitelj je emigrirala u Australiju 1949. godine.

Valent je diplomiralo medicinu 1962. godine, a psihijatriju 1967. godine u Londonu. Od 1970. pa do 2002. godine, Valent je radio u Australiji u hitnim službama velikih bolnica i u privatnoj praksi.

Posebno ga je zanimala psihosomatska medicina te stres i trauma. Osnovao je, a kasnije i bio predsjednik Australsko-azijskog društva za proučavanje traumatskog stresa, a u Melburnu je osnovao i bio predsjednik Društva djece koja su preživjela holokaust.

Valent je napisao niz knjiga, članaka i poglavlja vezanih uz psihoterapiju i traumu (www.paulvalent.com). Njegov posljednji rad “Mentalno zdravlje tijekom pandemije”, prethodi ovoj knjizi.

Juan Moisés de la Serna

Juan Moisés de la Serna je doktorirao psihologiju i magistrirao neuroznanost i bihevioralnu biologiju. Honorarno predaje online.

Njegova su istraživanja danas usredotočena na potencijalne čimbenike utjecaja COVID-19, kao i na kratkoročne i dugoročne, psihološke i neurološke komplikacije nakon SARS-Cov-2 infekcije kod ljudi.

U bazi mreže researchgate.net, bio je najčitaniji autor u Španjolskoj u 2020. godini.

De la Serna je španjolski popularni znanstveni pisac koji je objavio više od trideset knjiga o psihologiji i neuroznanosti, uključujući slijedeće teme: AD; PD; ASD; ADHD; EQ; MSD; HiQ.

Knjige “Psihološki aspekti u vrijeme pandemije” i “Psihološka perspektiva medicinskog osoblja tijekom pandemije” napisao je 2020. godine.

Prolog

Ljudi često kažu da je COVID-19 pandemija bez presedana. Ipak, ako malo bolje sagledamo stvari, ona ima sličnosti s drugim pandemijama, čak i s drugim bolestima i s drugim stresovima i traumama. Zapravo, svaka stresna situacija i trauma može pojasniti neke druge stresove i traume.

Znanost o stresu i traumi je danas na svom vrhuncu. U ovoj knjizi ističemo kako trenutna pandemija utječe na razvoj znanosti, a znanost nastoji u uvjetima pandemije pružiti pomoć. Drugim riječima, iako u ovoj pandemiji svaki pojedinac ali i zajednice osjećaju da su njihove patnje jedinstvene, zapravo su slične drugim vrstama patnje, a iz svega možemo kao društvo jako puno naučiti.

U ovoj su se knjizi dvoje znanstvenika iz različitih dijelova svijeta udružili kako bi, na temelju svojih dosadašnjih znanja o stresu i traumi i svojih trenutnih zapažanja, bolje razumjeli i objasnili pandemiju.

Sve traumatične situacije imaju neke sličnosti, pa će iskustva iz pandemije biti od koristiti u nekim drugim stresnim situacijama i traumama. Stoga je sadržaj ove knjige važan za svaku traumatičnu situaciju.

Knjiga je koncipirana na slijedeći način. Poglavlje 1 razmatra traumatične situacije iz povijesti, dok ih poglavlje 2 uspoređuje s današnjom pandemijom. Poglavlje 3 objašnjava što su stres i trauma i objašnjava ih na primjeru pandemije. Poglavlja 4-6 istražuju čitav niz stresnih i traumatičnih situacija i njihov utjecaj na nas na razini stanice, pa sve do utjecaja na globalnim razinama. Poglavlje 7 istražuje odnos između umiranja i preživljavanja, dok poglavlje 8 daje sažetak prethodnih poglavlja. Na kraju, poglavlje 9 objašnjava kako razumijevanje stresa i traume koristi u otklanjanju i liječenju posljedica COVID-19.

Posvećeno svim žrtvama pandemije COVID-19.

Indeks

Poglavlje I. Različite stresne i traumatske situacije-katastrofe, ratovi, holokaust itd.

Poglavlje II. Trenutna globalna zdravstvena kriza: je li pandemija globalna stresna i traumatična situacija?

Poglavlje III. Jezik stresa i traume; njegova primjena na pandemiju.

Poglavlje IV. Počinjemo shvaćati posljedice pandemije

Poglavlje V. Procesi koji pojašnjavaju posljedice pandemije.

Poglavlje VI. Posljedice pandemije: Od stanica do međunarodne politike

Poglavlje VII. Umrijeti ili se prilagoditi.

Poglavlje VIII. Opće razumijevanje stresa i traume tijekom pandemije. Sažetak.

Poglavlje IX. Otklanjanje i liječenje posljedica COVID-19

Paul Valent

Pandemija COVID-19 pojavila se početkom 2020. godine. U početku smo mislili da je to još jedan koronavirus, ne gori od drugih prehlada i gripa, pa smo, nadajući se tome zanijekali njezino postojanje. Tako je bilo sve dok nas pandemija nije preplavila, a onda smo počeli brojati zaražene i mrtve.

Pandemije su nam bile nepoznanica. Što smo trebali misliti o svemu tome? Je li pandemija bila slična prirodnoj katastrofi? Ili je to bila bolest kao i druge, zbog koje su neki umrli, neki preživjeli, a neki ostali siročad? Je li to bilo poput prodora nevidljivog neprijatelja? Ili je pandemija bila poput kuge biblijskog razmjera i zajedno sa čestim požarima, olujama i poplavama, kažnjavala pohlepni svijet?

Bilo je normalno pokušati objasniti tu nepoznatu opasnost prema onom što smo do tada znali. Također je bilo normalno nadoknaditi nedostatak znanstvenih dokaza maštovitim idejama.

U ovom ćemo poglavlju istražiti neke druge okolnosti koje predstavljaju ogromnu prijetnju za ljudske živote i vidjeti kako se njihove značajke preklapaju s trenutnom krizom i objašnjavaju je.

Prometne nesreće

Oko 40.000 ljudi godišnje umire od posljedica prometnih nesreća u SAD-u, a oko 1,25 milijuna ljudi širom svijeta. Osim toga, 50.000.000 ljudi širom svijeta bude ozbiljno ozlijeđeno. Na neki način, i prometne nesreće su u nekim razmjerima kronična pandemija.

Smrt ljudi u prometnim nesrećama predstavlja najbolji primjer umanjivanja i nepriznavanja psiholoških aspekata katastrofa. Kroz povijest, preživjele žrtve su bile optuživane da imaju tzv. neurozu radi novčane naknade, dok su psihološki čimbenici među onima koji su uzrokovali nesreće bili gotovo potpuno zanemareni.

Zapravo, pažljivo proučavanje i žrtava i počinitelja otkriva širok raspon fizičkih, psiholoških i društvenih poremećaja (Valent, 2007).

Prirodne katastrofe

Prirodne katastrofe poput požara, poplava i potresa obično su kratkotrajni ograničeni događaji koji ne ugrožavaju ostatak stanovništva. Pomoć brzo stiže izvana kako bi se pomoglo žrtvama.

Katastrofe su možda bile najviše znanstveno proučavane masovne traumatske situacije. Ustanovilo se da se traumatski događaji manifestiraju u nekoliko faza: prije katastrofe, za vrijeme katastrofe, nakon katastrofe, te, za vrijeme oporavka i obnove. Također je zabilježeno da katastrofe imaju utjecaj i na tzv. sekundarne žrtve, to su spasioci i djeca, a negativan utjecaj se može protegnuti i na buduće generacije.

Općenito, smrtnost i učestalost svih vrsta bolesti povećavaju se proporcionalno težini i trajanju nekog stresa i traume. Priroda onoga što preživjeli, sekundarne žrtve i zajednice proživljavaju vrlo se razlikuje ovisno o fizičkim, psihološkim i društvenim okolnostima.

Ranija istraživanja su, na primjer, utvrdila širok spektar simptoma kao što su ponovno proživljavanje nekih djelova katastrofe (PTSD), ali također i zbunjenost, apatiju, tugu, depresiju, osjećaje krivnje, srama, beznadnosti, otuđenosti i grčevitog traganja za smislom.

Valent je (1984., 1998.) nakon poznatog australskog požara na Pepelnicu, klasificirao različite oblike instinktivnih nagona za preživljavajem prema njihovim biološkim, psihološkim i društvenim manifestacijama koji mogu biti različiti ovisno o vremenu, prostoru i ljudima, a također varirati od instinktivnih reakcija do rekacija s duhovnim dimenzijama. Na primjer, jedan je čovjek vjerovao da se anđeo pojavio u plamenu i htio ga obujmiti krilima. Jedan dječak je vjerovao da je njegova ljutita majka vještica i popio je čarobnu tabletu kako bi otjerao njezino zlo.

Katastrofe su istaknule činjenicu da su spasioci koji pomažu u katastrofama također pogođeni stresom, pogotovo ako njihovi napori u spašavanju ne uspiju. Spasioci mogu suosjećati s patnjom žrtava ili osjećati krivnju i sram zbog toga što im nisu mogli pomoći.

Zapravo, trauma žrtava utječe ne samo na spasioce, već i na članove obitelji i društvene zajednice a utjecaj se može protezati kroz generacije.

Ratovi

Ratovi su, više od prometnih nesreća, pokazali izuzetno neprihvaćanje i negiranje psiholoških simptoma kod vojnika. Njihove žalbe bile su smatrane kao simuliranje i kukavičluk. Pa ipak, milijuni vojnika, od kojih su mnogi bili odlikovani, doživjeli su slom, dokazujući da svatko može podleći ekstremnom stresu i traumi.

Iako su psihološki učinci borbe zabilježeni još u antičkoj Grčkoj, tek u 17. stoljeću Hofer je spojio uzbuđenje, “umišljanje”, gastrointestinalne simptome, ukočenost, potištenost i depresiju kod švicarskih vojnika u sindrom koji je nazvao melankolija. Taj je koncept bio na snazi 150 godina, sve dok se tijekom Američkog građanskog rata melankoliji nije dodala žudnja za domom i nedostatak discipline (nostalgija).

U Prvom svjetskom ratu, nakon dosta prijepora, konačno su priznati simptomi fizičkog stresa, uglavnom srčanog. Srčana neuroza, neurocirkulacijska astenija i stresni sindrom bili su uobičajene dijagnoze. Dodan je i potres mozga, vjerojatno uzrokovan eksplozijama koje su uzrokovale minimalne štete u mozgu. S vremenom, traumatski psihološki poremećaji, morali su biti priznati zbog ogromnog broja mentalnih slomova.

Temeljni rad koji je objavljen nakon Prvog svjetskog rata bila je knjiga Abrama Kardinera “Traumatske neuroze rata” (1941). Kardiner je opisao vrlo širok raspon simptoma povezanih s traumatičnim događajima koji su se ponovno proživljavali u noćnim morama i bljeskovima sjećanja. Simptomi su se mogli povezati s drugim neurozama i fizičkim simptomima. Kardiner je naglasio da su svi ti simptomi značajni s obzirom na prijašnje traume, čak i ako su te traume bile nesvjesne.

Zanimljivo je da je pandemija španjolske gripe iz 1918. godine oduzela živote 50 milijuna ljudi širom svijeta, pa tako i boraca sudionika Prvog svjetskog rata, ali to nije ubrojeno u vojne gubitke ni na jednoj strani sukoba kako bi se izbjeglo otkrivanje stvarnog broja vojnih gubitaka. To je bio odličan primjer kako političke odluke mogu negativno utjecati na prepoznavanje i liječenje pandemija. Gripa je nazvana španjolskom jer je Španjolska, tada neutralna u ratu, priznala gripu.

U Drugom svjetskom ratu, lekcije iz prethodnog rata morale su se ponovno učiti. Kao i sama trauma, traumatske neuroze nisu bile priznate. Ovo je upozorenje da lekcije iz trenutne pandemije ne bi trebale biti zaboravljene.

Nakon što su slomovi zbog borbi priznati, uslijedila je nova vrsta znanstvenih istraživanja. Pokazalo se da su psihološki slomovi povezani s intenzitetom i trajanjem prijetnje smrću i brojem ubijenih ratnih drugova. U jedinicama koje su bile pod jakim stresom, svi su vojnici na kraju doživjeli slom. Naučili smo da, bez obzira na ljudsku i snagu i ranjivost, svi s vremenom dožive slom.

Drugi svjetski rat pokazao je i važnost morala. Moral se sastojao od motivacije za postizanje važnih ciljeva i samopouzdanja pojedinaca u postizanju cilja. Također je bilo važno da se pojedinac poistovjeti sa skupinom i skupina se smatrala važnijom od pojedinca. Grupa je tijelo, vođa je glava, a pojedinci su dio tijela. Moral je bio protuotrov strahu od potpunog uništenja.

S nestankom pravih ciljeva i gubitkom ratnih drugova, nestalo je povjerenja i došlo je do demoralizacije. Vojne jedinice izgubile su borbeni duh. Ljudi su se osjećali kao da su bez pravog razloga napušteni i ostavljeni u opasnom svijetu. Discipline je nestalo, časnici su bili ubijani od strane svojih vojnika i dogodila su se zlodjela.

Kao i za vrijeme Prvog svjetskog rata, Greenker i Spiegel (1945) potvrdili su Kardinerove nalaze o širokom rasponu reakcija kod traumatiziranih vojnika. Nazvali su “borbeni slom” čitav niz svih mogućih vrsta psiholoških i psihosomatskih simptoma i neprilagođenog ponašanja. Bilo da je riječ o depresiji, histeriji, somatskim simptomima, fobijama itd., svi su simptomi bili objašnjeni u svjetlu traumatskih događaja koje su vojnici preživjeli.

Bartemeier je (1946) dopunio zaključke Greenkera i Spiegela nekom vrstom konačne traumatske slike rata. Nazvali su to “borbenom iscrpljenosti”. Njena obilježja su bila umor, tromost, povučenost, mrzovolja i gubitak koncentracije i interesa. Kad bi se “borbena iscrpljenost” potpuno očitovala, mladi vojnici izgledali su poput starih ljudi koji hodaju poput strojeva, potpuno iscrpljeni, retardirani i apatični.

Nakon rata. Po prvi put, pozornost je posvećena povratnicima s fronte. Bilo je očito da su mnogi vojnici imali simptome čak i kada nisu bili u borbi. Ti su simptomi nekad bili snažno izraženi čak desetljećima. Također, simptomi su se mogli iznenada pojaviti mjesecima ili čak godinama nakon rata. Još uvijek jako živi, simptomi iz rata bi se s vremenom isprepletati sa stresom i traumama civilnog života.

Stručnjaci za mentalno zdravlje. Također, po prvi put, stručnjaci s područja mentalnog zdravlja bili su uključeni u promatranja. Pokazalo se da se većina psihijatara smatrala dijelom vojnih napora. Oni su nijekali slomove; umjesto toga, poticali su vojnike na velike napore i postavljali uvredljive dijagnoze, kao što je simuliranje, kada ti napori nisu bili uspješni. I ponovno smo mogli vidjeti kako politika utječe na znanstveni mentalni diskurs.

Vijetnamski rat. S porazom, demoralizacija se očitovala u lošoj disciplini, ovisnosti o drogama, odbijanju borbe, ubojstvima časnika i zločinima. Subjektivno, vojnici su se osjećali otuđeno, tupo, ljutito, osjećali su krivnju i izgubili sposobnost za razvijanje povjerenja i ljubavi. Bili su lišeni osjećaja pravde, morala, smisla i svrhe.

U roku od šest mjeseci, 38% veterana se razvelo. Trećina saveznih zatvorenika bili su vijetnamski veterani. Ponovno su učinci na mentalno zdravlje veterana u agoniji bili negirani.

Na tisuće njih je prosvjedovalo kako bi se priznala njihova tjeskoba. Tek tada im je psihijatrijska struka priznala dijagnozu posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSD). Poremećaj je priznavao samo ograničen broj svih patnji koje su veterani iskusili ili potisnuli.

Civili u ratu. Iako su njihove okolnosti bile drugačije, civili su također bili izloženi riziku od smrti i ozljeda. Stupanj mentalne traume ovisio je o okolnostima sličnima onima u kojima su bili vojnici: vjeri i vodstvu, stupnju i trajanju uništenja, pobjedi ili porazu, kao i broju ubijenih ili ozlijeđenih među stanovništvom kao i gubitku najbližih.

Za vrijeme londonskog Blitza, moral je bio visok, osim kod manjeg broja ljudi koji su bili njime teško pogođeni. Priroda njihovih mentalnih poremećaja bila je različita, baš kao i kod vojnika. U Hirošimi, nakon eksplozije atomske bombe, preživjela populacija nalikovala je vojnicima s borbenom iscrpljenošću.

Djeca u ratnim vremenima. Čak i kad ih odrasli nastoje zaštiti, djeca ipak proživljavaju bombardiranja i kaos, i upijaju strahove i emocije odraslih. Ranjivost djece odražava se u relativno visokim stopama obolijevanja i smrtnosti u usporedbi s odraslima. A kad roditeljska zaštita izostane, patnja djece postaje ekstremna. Kod male djece, psihosomatski i bihevioralni simptomi dominiraju u izražavanju njihove tjeskobe. Starija djeca imaju simptome slične odraslima.

Holokaust

Holokaust je bio najopsežniji i najveći progon naroda u povijesti. Doveo je do smrti šest milijuna Židova. Posljedice ovog genocida dobro su dokumentirane i prate se kroz više od tri generacije.

Slučajevi mentalnih bolesti, samoubojstava, hipertenzije i angine bili su u porastu i prethodili su masovnom uništenju. U koncentracijskim logorima, do polovine broja zatvorenika jednostavno bi umrlo kroz nekoliko tjedana. Neki od njih, koje su zvali hodajući mrtvaci, preživljavali su na rubu između života i smrti. Bili su iscrpljeni, izgledali su staro, u emotivnom tupilu i kognitivno nedostatni. Njihovi refleksi preživljavanja su nestali su i postali su sjene od ljudi. Većina je umrla. Podsjećali su na one koji pate od borbene iscrpljenosti, ali su bili traumatizirani na ekstremnoj razini.

Oni koji su preživjeli holokaust uspjeli su to zbog kombinacije sreće i snažne odlučnosti, nade i jer nisu izgubili smisao. Ipak, nakon rata, iskusili su niz bioloških, psiholoških i društvenih problema. U desetljećima koja su uslijedila, učestalost njihovog obolijevanja i smrtnost bila je veća nego kod ostatka populacije.

Psihološke posljedice holokausta, bez obzira koliko su bile ogromne, negirane su tijekom dva desetljeća. U početku su bili prepoznati samo fizički simptomi. Na kraju je bilo jasno da oni koji su preživjeli holokaust imaju čitav niz simptoma i problema.

One koji su preživjeli mučili su tereti nenadoknadivih gubitaka, krivnja, bijes, očaj, depresija, psihosomatske bolesti, gubitak smisla i svrhe. Pokušali su pronaći smisao u brakovima sklopljenim na brzinu, rođenju djece i napornom radu.

Djeca. Devet desetina (jedan i pol milijun) židovske djece je ubijeno tijekom holokausta. Većina preživjele djece je bila odvojena od svojih roditelja, a sakrili su ih stranci. Djeca su otupjela svoje osjećaje, bila su izuzetno poslušna i živjela su iz dana u dan, čekajući da njihova patnja čudesno nestane.

Nakon rata, patnje djece su negirane. Morali su se tiho i nesvjesno nositi sa svojim ratnim iskustvima, koja su ih još uvijek prožimala. Tiho su prolazili kroz gubitak djetinjstva i svojih snova. Kao i jedan od autora (PV), djeca koja su preživjela holokaust prepoznata su tek 1990-ih kada su bili u svojim pedesetima (Valent, 1994). Tek tada su se počeli baviti svojim traumama.

Na preživjele u drugoj generaciji holokaust je snažno utjecao preko njihovih roditelja. Nosili su negativne emocije, senzacije, slike, prosudbe i stavove koje su im bile nerazumljive jer su se njihovi roditelji često držali zavjeta šutnje o svojim iskustvima i što im oni znače.

Počinitelji zločina i njihova djeca. Nacistička Njemačka počinila je ekstremna nasilja i zlodjela, ali to se moglo dogoditi i negdje drugdje, slično kao zlodjela koja su zabilježena u Vijetnamu.

Pozadina nasilja je široka kao i pozadina traume. To uključuje loše obiteljske odnose, razna lišavanja, siromaštvo, društvena previranja. Može se koristiti strah, grupni pritisak, dehumanizacija i oportunizam za činjenje zlodjela koja bi inače bila neprihvatljiva u normalnim okolnostima (Valent, 2020).

Djeca počinitelja se suočavaju s dilemom. Oni se mogu poistovjetiti sa svojim roditeljima, djedovima i bakama, kao što neki neonacisti i čine, ili moraju proći kroz bolno odvajanje od njih.

Fizički napadi, nasilje u obitelji; seksualno zlostavljanje

U 1980-ima zabilježeno je da je da su u SAD-u, milijuni ljudi godišnje bili žrtve nasilja. Prijavljeno je dva milijuna slučajeva zlostavljanja i zanemarivanja djece, a 3,3 milijuna djece godišnje svjedočilo je zlostavljanju među supružnicima.

Napadi su traumatični. Na primjer, žrtve obiteljskog nasilja pate ne samo od PTSD-a, već i od uništenih temeljnih uvjerenja o sigurnosti, povjerenju, vjeri u sebe, samopoštovanju i pogledima na moral općenito.

Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da je 2002. godine 73 milijuna dječaka i 150 milijuna djevojčica mlađih od 18 godina bilo seksualno zlostavljano. U SAD-u je 11% djevojaka i 4% dječaka u srednjoj školi, bilo seksualno zlostavljano. Šestina djevojaka koje pohađaju koledž, do dolaska na koledž bile su žrtve silovanja. Seksualno zlostavljanje, osobito djece, posebno je razarajuće jer uništava samopoštovanje, identitet, intimnost, ljubav, kreativnost i samoispunjenje. Što je najgore, zlostavljanje djece uskraćuje im priliku da svjesno shvate što im se dogodilo i koji su uzroci njihovih ozbiljnih problema. Čak i ako su razumjela što im se dogodilo i tužila se, djeci često nisu vjerovali i bila su optužena da su sama kriva za svoje probleme.

Smrt i teški gubitak

Svatko od nas se mora suočiti sa svojom smrću i smrću drugih. U normalnim okolnostima, osoba prolazi kroz faze gubitka - šok, negiranje, čežnja, tuga i prihvaćanje.

Traumatične smrti su osobito bolne jer su besmislene i beskorisne. One su apsurdne, bez morala, časti, bez smisla i ne zaokružuju neku dirljivu priču. Kod takvih smrti i gubitaka teško je tugovati i prihvatiti ih. Često dovode do neriješene tuge, depresije i raznih biopsihosocijalnih poremećaja.

Sažetak

Različite traumatske situacije naglasile su različite aspekte stresa i traume. Katastrofe su nas naučile da traumatske situacije imaju svoje faze prije katastrofe, za vrijeme katastrofe, nakon katastrofe i u oporavaku, iako posljedice nekad mogu trajati desetljećima. Naučili smo da postoje primarne i sekundarne žrtve, poput medicinskog osoblja. Potrebno je obratiti pažnju na različite dobne skupine (osobito ne zaboraviti djecu) i generacije koje dolaze.

Psihijatrija borbe je naglasila probleme ponovnog proživljavanja ili potiskivanja sjećanja na borbu ili bijeg. Seksualno zlostavljanje i holokaust naglasili su sveobuhvatne biopsihosocijalne i duhovne posljedice traume kroz vrijeme i kroz generacije.

Neki općeniti zaključci proizlaze iz svih traumatskih situacija. Prvo, svaka traumatska situacija u početku je negirana. Zatim, žrtve su smatrane krivima za svoje probleme. Kod su priznati, prvo su utvrđeni fizički simptomi. Mentalni učinci su negirani sve dok nisu postali previše očiti da bi ih se ignoriralo.

Iako su različite situacije imale posebna obilježja, na primjer, borba je ukazala na PTSD, gubitak je istaknuo depresiju, svaka traumatska situacija sadržavala je čitav niz simptoma koji su se tijekom vremena mogli razviti u jedan ili više fizičkih, psiholoških ili društvenih poremećaja.

Posljedice traumatske situacije mogu dugoročne utjecati na različita mjesta i na različite ljude. Također, posljedice ne utječu samo na instinkte pojedinaca već mogu utjecati i na politiku, ideologiju i duhovnost. Na primjer, kao kad je Hitler optužio Židove za probleme u Njemačkoj.

Pandemija COVID-19 je još jedna takva traumatska situacija. Razmotrit ćemo njene manifestacije, a zatim vidjeti kakvu kolektivnu mudrost možemo izvući iz toga.